Stečaj Nove Željezare Zenica nije samo priča o gašenju proizvodnje u jednom od najvažnijih industrijskih sistema u Bosni i Hercegovini. To je i priča o više od hiljadu radnika, njihovim porodicama i stručnom kadru koji je godinama gradio znanje i iskustvo, a koji se nakon propasti fabrike našao pred neizvjesnom budućnošću. Dok su iz Vlade Federacije BiH stizala uvjeravanja da radnici neće biti prepušteni sami sebi, konkretna pomoć i dalje je pitanje od kojeg zavise njihove egzistencije.
Posebno zabrinjava činjenica da se među ljudima koji su ostali bez posla nalazi veliki broj kvalifikovanih industrijskih radnika, tehničara i drugih stručnjaka čije znanje nije nastalo preko noći. Njihova stručnost predstavlja vrijedan resurs ne samo za Zenicu nego i za cjelokupnu privredu Federacije BiH.
Umjesto da njihovo iskustvo bude prepoznato kao prilika za očuvanje industrijskih kapaciteta i razvoj novih proizvodnih pogona, veliki broj radnika mora tražiti posao na tržištu rada, čekati konkretne mjere podrške i pokušavati sačuvati egzistenciju svojih porodica.
Najveći problem nije samo u tome što je fabrika završila u stečaju. Problem je i u tome što se nakon takvog ishoda od institucija očekivalo da brzo ponude konkretna rješenja, a radnici su se ponovo našli u situaciji da čekaju odluke, programe i administrativne procedure.
Više od 1.100 radnika ostalo bez posla
Razmjere problema postale su jasne nakon što je u Novoj Željezari Zenica otvoren stečajni postupak. Prema podacima koje su ranije iznosili predstavnici sindikata, 1.104 radnika proglašena su tehnološkim viškom, dok je prema tadašnjoj novoj sistematizaciji u radnom odnosu trebalo ostati 292 zaposlenika.
Takvi brojevi pokazuju koliko je ozbiljan udarac pretrpjela Zenica, grad čiji su industrijski razvoj i identitet decenijama bili usko povezani s proizvodnjom čelika.
Iza svake izgubljene radne pozicije nalazi se čovjek koji ima svoje obaveze, porodicu, kredite, troškove stanovanja i druge životne potrebe. Za mnoge od tih radnika posao u Željezari nije bio samo izvor prihoda nego i zanimanje u kojem su godinama sticali specifična znanja i profesionalno iskustvo.
Sindikat je još prije otvaranja stečaja upozoravao da radnike nije dovoljno samo proglasiti tehnološkim viškom. Traženo je da se osigura isplata otpremnina, ali i da institucije preuzmu aktivnu ulogu u pronalasku novih poslova, finansiranju prekvalifikacija i dokvalifikacija te pružanju materijalne pomoći onima koji ne budu mogli odmah pronaći zaposlenje.
Drugim riječima, zahtjev nije bio samo da radnici dobiju ono što im pripada nakon prestanka radnog odnosa. Tražilo se i da se spriječi njihovo dugotrajno ostajanje na birou, bez perspektive i bez mogućnosti da znanje stečeno u industriji ponovo stave u funkciju.
Čitajte: Nova Željezara upozorava na gašenje proizvodnje i hiljade radnih mjesta
Visokokvalifikovani kadar ne smije postati još jedna propuštena prilika
Posebno je teško opravdati mogućnost da Bosna i Hercegovina izgubi stručnjake čije je znanje potrebno upravo u trenutku kada se govori o modernizaciji industrije i pokretanju novih proizvodnih projekata.
U Željezari su godinama radili ljudi osposobljeni za različite poslove u složenom industrijskom sistemu. Među njima su iskusni metalurški i mašinski radnici, električari, mehaničari, bravari, operateri postrojenja, tehničari i drugi profili koji zahtijevaju praktično iskustvo, odgovornost i poznavanje specifičnih tehnoloških procesa.
Takav kadar ne može se jednostavno zamijeniti novim zapošljavanjem ljudi bez odgovarajuće obuke. Za osposobljavanje radnika za rad u industrijskim postrojenjima potrebni su vrijeme, praktična obuka i iskustvo. Upravo zbog toga gubitak iskusnih zaposlenika može imati posljedice koje nadilaze trenutni broj ugašenih radnih mjesta.
O važnosti ovog kadra govorio je i federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić, koji je krajem augusta istakao da su radnici Nove Željezare Zenica visokokvalifikovani i da postoji interes poslodavaca za njihovim zapošljavanjem.
Takva ocjena dodatno otvara pitanje zašto njihovo zbrinjavanje nije moglo biti organizovano brže i konkretnije, posebno ako postoji realna mogućnost da dio radnika odmah nastavi raditi u drugim industrijskim kompanijama.
Umjesto da stručnost ovih ljudi bude tretirana kao prednost koju treba sačuvati, postoji opasnost da dio njih nakon dugog čekanja prihvati poslove koji ne odgovaraju njihovim kvalifikacijama ili da napusti zemlju u potrazi za sigurnijom egzistencijom.
To bi za Zenicu i Federaciju BiH predstavljalo dvostruki gubitak: nestanak radnih mjesta i odlazak ljudi u čije su znanje, obuku i iskustvo godinama ulagani vrijeme i novac.
Oko 300 radnika pronašlo posao, ali šta je s ostalima?
Da problem nije riješen samim najavama državne pomoći pokazivali su i podaci koje je u septembru objavio Sindikat metalaca Federacije BiH. Prema tim informacijama, oko 300 bivših radnika Nove Željezare Zenica pronašlo je nova radna mjesta, dok je približno 800 njih i dalje čekalo mjere zbrinjavanja.
To znači da je značajan dio radnika uspio pronaći novi angažman, ali da je za stotine porodica neizvjesnost ostala svakodnevica.
Pronalaženje posla za dio bivših zaposlenika svakako je pozitivna vijest. Međutim, ono ne može biti razlog da se zanemari položaj onih koji još nisu riješili svoj radni status. Upravo za njih su bile potrebne ciljane mjere, direktno posredovanje pri zapošljavanju i finansijska podrška tokom prelaznog perioda.
Posebno je važno da se ne zanemare stariji radnici, ljudi sa specifičnim industrijskim kvalifikacijama i oni kojima je zbog životne dobi ili drugih okolnosti teže pronaći novo zaposlenje.
Za dio njih prelazak u drugu kompaniju može biti relativno jednostavan, ali za druge je potrebno organizovati dodatnu obuku, prilagoditi kvalifikacije potrebama tržišta ili osigurati podršku dok ne pronađu odgovarajuće radno mjesto.
Zato se uspjeh programa zbrinjavanja ne bi smio mjeriti brojem održanih sastanaka ili usvojenih zaključaka, nego brojem ljudi koji su zaista dobili posao, ostvarili prava i dobili mogućnost da nastave profesionalni život.
Vlada obećala tri mjere, ali radnicima su potrebni rezultati
Nakon otvaranja stečaja Vlada FBiH najavila je da radnici neće biti prepušteni sami sebi. Premijer Nermin Nikšić i resorni ministar Vedran Lakić poručivali su da će institucije raditi na zaštiti zaposlenih, pomoći njihovim porodicama i očuvanju mogućnosti za ponovno pokretanje proizvodnje.
Na sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća krajem augusta podržan je paket mjera koji je početkom septembra javno predstavljen kao plan zbrinjavanja približno 1.100 radnika.
Paket je obuhvatao tri osnovna pravca djelovanja:
- aktivno posredovanje u zapošljavanju bivših radnika kod drugih poslodavaca;
- subvencioniranje poslodavaca koji zaposle radnike iz Nove Željezare Zenica;
- materijalnu podršku i finansiranje prekvalifikacija ili dokvalifikacija za one koji ne pronađu posao odmah.
Na papiru, takve mjere predstavljaju logičan odgovor na problem. One bi trebale omogućiti da radnici što prije pronađu novi posao, a poslodavcima olakšati zapošljavanje iskusnog kadra.
Međutim, između najave programa i njegove stvarne primjene postoji velika razlika. Radnicima nisu dovoljna saopćenja da će im pomoć biti osigurana. Potrebni su jasni rokovi, dostupna sredstva, precizni uslovi i institucije koje će preuzeti odgovornost za provođenje mjera.
Krajem septembra objavljeno je da je nacrt programa zbrinjavanja upućen nadležnim ministarstvima i Uredu za zakonodavstvo radi pribavljanja mišljenja. Tada se još čekalo okončanje te procedure kako bi program mogao biti upućen Vladi na usvajanje.
Upravo taj vremenski razmak između obećanja i operativne pomoći predstavlja osnov za ozbiljnu kritiku. Dok se dokumenti kreću između institucija, ljudi moraju plaćati račune, izdržavati porodice i tražiti način da nastave raditi.
Vlada FBiH može navesti da su pripremljene mjere i pokrenute procedure, ali konačan rezultat mora se mjeriti njihovim stvarnim učinkom na život radnika.
Čitajte: Istraga o nelegalnoj eksploataciji troske mogla bi biti proširena
Pretis pokazao da postoji interes za radnike iz Željezare
Jedan od konkretnih pokazatelja da za dio bivših radnika postoji prostor na tržištu rada jeste interes kompanije Pretis iz Vogošće. Krajem septembra objavljeno je da je ova kompanija spremna zaposliti do 100 radnika iz Zenice, uz očekivanje potrebnih odluka i daljnjih koraka.
Takva mogućnost pokazuje da stručnost radnika iz Željezare nije bezvrijedna niti da je njihov povratak u proizvodni sektor samo teorijska mogućnost.
Naprotiv, iskustvo stečeno u velikom industrijskom sistemu može biti značajno za kompanije kojima su potrebni kvalifikovani i iskusni zaposlenici. Međutim, mogućnost zapošljavanja ograničenog broja radnika ne rješava problem svih onih koji su ostali bez posla.
Ako je interes poslodavaca zaista prisutan, onda je zadatak nadležnih institucija da ga pretvore u konkretna radna mjesta. To podrazumijeva brzo povezivanje poslodavaca i radnika, pojednostavljivanje procedura, eventualne subvencije i podršku pri prilagođavanju novim radnim mjestima.
Posebno bi bilo važno objaviti konkretne podatke o tome koliko je radnika zaposleno kroz programe podrške, koliko ih još čeka posao i koliko je novca osigurano za ovu namjenu.
Bez takvih podataka javnost ne može procijeniti da li se obećani program pretvara u stvarnu pomoć ili ostaje administrativni dokument.
Vlada pokušala spasiti fabriku, ali radnici ne mogu živjeti od neuspjelih pregovora
Radi potpunog razumijevanja situacije potrebno je navesti i da Vlada FBiH nije bila potpuno pasivna prije otvaranja stečaja. Tokom pregovora s većinskim vlasnicima ponudila je modele koji su uključivali otkup njihovog udjela ili preuzimanje finansiranja i operativnog upravljanja proizvodnjom.
Prema tadašnjim izjavama resornog ministra, većinski vlasnici nisu prihvatili ponuđena rješenja. Pokušaj uvođenja vanredne uprave također nije doveo do željenog ishoda nakon nepovoljnih sudskih odluka.
To su činjenice koje se ne mogu zanemariti kada se govori o odgovornosti za sudbinu Željezare. Vlada nije imala većinsku vlasničku kontrolu nad kompanijom, a njene mogućnosti djelovanja bile su ograničene pravnim i vlasničkim odnosima.
Ipak, činjenica da raniji pokušaji spašavanja fabrike nisu uspjeli ne oslobađa izvršnu vlast obaveze da brzo i efikasno reaguje kada hiljade ljudi ostanu izložene posljedicama industrijskog sloma.
Upravo tu počinje odgovornost za ono što slijedi.
Ako već nije bilo moguće spriječiti stečaj, onda je trebalo osigurati da radnici ne čekaju mjesecima na konkretne programe podrške. Ako se već govori o njihovim kvalifikacijama i interesu drugih poslodavaca, onda je trebalo što prije uspostaviti funkcionalan sistem koji će omogućiti njihovo zapošljavanje.
Politička odgovornost ne podrazumijeva samo pokušaj rješavanja problema prije nego što nastane. Ona podrazumijeva i brzu reakciju nakon što se nepovoljan ishod dogodi.
Radnici ne mogu plaćati cijenu sporosti institucija, bez obzira na to ko je odgovoran za odluke koje su dovele do stečaja.
Šta je s otpremninama i materijalnom sigurnošću porodica?
Pored pronalaska novog posla, jedno od najvažnijih pitanja odnosi se na otpremnine i prava koja radnicima pripadaju nakon prestanka radnog odnosa.
Sindikat Nove Željezare Zenica ranije je insistirao da se pitanje otpremnina riješi prije otvaranja stečaja, upravo zbog straha da bi njihova naplata kroz stečajni postupak mogla potrajati i ostaviti radnike bez potrebnih sredstava u najosjetljivijem periodu.
U augustu je postignut dogovor između sindikata i uprave o otpremninama za radnike proglašene tehnološkim viškom. Prema tada objavljenim informacijama, visina otpremnine trebala je iznositi najviše šest plata, u skladu s dogovorenim uslovima.
Međutim, pitanje otpremnina ne smije se poistovjećivati s cjelokupnim zbrinjavanjem radnika. Čak i kada radnik ostvari pravo na otpremninu i naknadu za vrijeme nezaposlenosti, ta sredstva ne predstavljaju trajno rješenje za porodicu koja je izgubila redovan prihod.
Zbog toga su potrebni i dodatni mehanizmi koji će omogućiti povratak na tržište rada, očuvanje radnog iskustva i sprečavanje dugotrajne nezaposlenosti.
Od Vlade FBiH i nadležnih službi opravdano se očekuje da javnosti predoče šta je do sada provedeno, koliko je radnika obuhvaćeno konkretnim mjerama i kada se očekuje da preostali nezaposleni dobiju podršku.
Industrijski grad ne smije postati prostor izgubljenih prilika
Sudbina radnika Nove Željezare Zenica mnogo je više od pojedinačnog radnog spora. Ona otvara pitanje kakvu industrijsku politiku Federacija BiH želi voditi i kako planira sačuvati znanje i iskustvo ljudi koji su potrebni proizvodnom sektoru.
Zenica je decenijama bila jedan od najvažnijih industrijskih centara u zemlji. Proizvodnja čelika oblikovala je njen ekonomski razvoj, zapošljavala generacije radnika i stvarala lanac djelatnosti koje su zavisile od rada Željezare.
Zbog toga gašenje integralne proizvodnje ne može biti posmatrano samo kroz sudbinu jednog preduzeća. Posljedice se odražavaju na porodice, lokalnu privredu, dobavljače, uslužne djelatnosti i šire tržište rada.
Posebno bi bilo pogubno da se nakon prestanka proizvodnje izgubi i stručni kadar koji bi mogao biti važan za eventualnu obnovu industrijskih kapaciteta. Ako radnici odu u inostranstvo ili trajno napuste svoje struke, njihovo ponovno okupljanje u slučaju pokretanja novih postrojenja moglo bi biti znatno teže.
Zato je potrebno paralelno raditi na dvije stvari: zbrinjavanju radnika koji su ostali bez posla i očuvanju mogućnosti da se proizvodnja čelika u Zenici jednog dana obnovi na održivim osnovama.
Nijedna ozbiljna industrijska strategija ne može se graditi bez ljudi koji imaju potrebno znanje i iskustvo.
Obećanja se moraju pretvoriti u konkretne rezultate
Vlada FBiH ima pravo isticati da je pokušala pronaći rješenje za očuvanje Nove Željezare Zenica, da su vlasnički odnosi ograničavali njene mogućnosti i da su određene mjere za radnike pokrenute. Međutim, građani i radnici imaju jednako pravo tražiti odgovore na pitanja koja direktno utječu na njihove živote.
Koliko je bivših radnika zaista zaposleno kroz programe podrške? Koliko ih još čeka posao? Kada će program zbrinjavanja biti u potpunosti proveden? Koliko je novca osigurano za subvencije, prekvalifikacije i materijalnu pomoć? Postoji li konkretan plan za očuvanje industrijskih kvalifikacija i eventualni povratak dijela radnika u proizvodnju?
To nisu politička pitanja na koja se može odgovoriti općim obećanjima. To su pitanja na koja radnici zaslužuju jasne i provjerljive odgovore.
Najveći problem za radnike nije samo gubitak posla nego i neizvjesnost koja slijedi. Kada čovjek ne zna hoće li i kada dobiti novu priliku za zaposlenje, teško može planirati budućnost svoje porodice.
Zbog toga kritika Vlade FBiH ne treba počivati na tvrdnji da nije učinila baš ništa, nego na činjenici da najavljene mjere moraju biti provedene dovoljno brzo da zaista pomognu ljudima kojima su namijenjene.
Radnici Nove Željezare Zenica nisu broj u statistici niti stavka u administrativnom programu. To su ljudi koji posjeduju znanje, radno iskustvo i vještine koje su potrebne privredi.
Ako se njihova sudbina svede na čekanje birokratskih odluka, dok se političari međusobno nadmeću u objašnjavanju ko je odgovoran za stečaj, onda će se opravdano postaviti pitanje da li su institucije izvukle pouke iz propasti jednog od najvažnijih industrijskih sistema u zemlji.
Vlada FBiH možda nije mogla sama odlučiti o sudbini privatne kompanije, ali može i mora pokazati da je sposobna zaštititi radnike nakon što ostanu bez posla.
Za željezarcе nisu dovoljna saopćenja da neće biti ostavljeni sami sebi. Potrebni su novi ugovori o radu, konkretna finansijska podrška i jasan plan koji će omogućiti da njihovo znanje ponovo bude dio proizvodnje.
U suprotnom, Zenica bi mogla izgubiti ne samo veliki dio svoje industrijske proizvodnje nego i ono što je jednako važno – ljude koji su tu proizvodnju činili mogućom.
