Da bi danas napunili rezervoar automobila od 50 litara, građani Bosne i Hercegovine za gorivo moraju izdvojiti i do 70 KM više nego početkom godine. Rast cijena posebno je izražen kod dizela, koji je za nekoliko mjeseci zabilježio značajno poskupljenje.
Ako se početna cijena dizela od oko 2,30 KM po litru uporedi s trenutnom cijenom od oko 3,70 KM, razlika iznosi približno 1,40 KM po litru. Za rezervoar od 50 litara to znači dodatnih 70 KM.
Drugim riječima, vozač koji je početkom godine za 50 litara dizela izdvajao oko 115 KM, danas za istu količinu može platiti oko 185 KM. Naravno, cijene se razlikuju od pumpe do pumpe, pa na pojedinim prodajnim mjestima račun može biti i veći.
Kod benzina je rast nešto blaži, ali i dalje značajan. Litar benzina 95 početkom godine koštao je oko 2,30 KM, dok se sada cijene kreću oko 3,30 do 3,40 KM. To znači da je i kod benzina poskupljenje približno jednu do 1,10 KM po litru.
Minimalna plata veća, ali koliko vrijedi kada sve poskupljuje?
Ovakva kretanja otvaraju i šire pitanje životnog standarda građana. Vlada Federacije BiH posebno ističe povećanje minimalne plate kao jednu od važnih ekonomskih mjera. Najniža plata u FBiH za 2026. godinu utvrđena je na 1.027 KM neto, nakon što je za 2025. godinu iznosila 1.000 KM.
Povećanje od 27 KM na mjesečnom nivou, međutim, teško se može posmatrati odvojeno od kretanja troškova života.
Samo razlika u cijeni jednog punog rezervoara dizela od 50 litara, prema navedenim cijenama, iznosi oko 70 KM. To znači da poskupljenje jednog rezervoara predstavlja više od dva i po puta iznosa povećanja minimalne plate za 2026. godinu.
Još slikovitije: ako je nekome automobil neophodan za odlazak na posao, dostavljanje djece u školu, odlazak ljekaru ili svakodnevne obaveze, povećanje troška goriva direktno smanjuje dio novca koji mu ostaje za hranu, režije i druge potrebe.
Vlada FBiH je povećanje minimalne plate predstavljala kao mjeru usmjerenu na poboljšanje standarda radnika, dok istovremeno građani suočeni s višim cijenama goriva i drugih proizvoda mogu imati drugačiji osjećaj stvarne kupovne moći.
Zato se opravdano postavlja pitanje koliko nominalno povećanje plate zaista znači radniku ako istovremeno rastu troškovi prevoza, hrane, stanovanja i drugih osnovnih životnih potreba.
Država uzima i kroz akcize i putarine
Cijena koju građani vide na benzinskoj pumpi ne predstavlja samo trošak samog goriva. U cijenu su uračunati i različiti nameti države.
Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, akciza na dizel iznosi 0,30 KM po litru, dok se na naftne derivate plaća i putarina od ukupno 0,40 KM po litru – 0,15 KM za puteve i 0,25 KM za izgradnju autocesta i drugih cesta.
To znači da samo po osnovu akcize i putarine na 50 litara dizela odlazi 35 KM.
Upravo zbog toga pitanje cijena goriva nije samo pitanje tržišta nafte i kretanja cijena na svjetskom tržištu. Ono je istovremeno i pitanje poreske politike, akciza, putarina, marži i mjera koje domaće vlasti mogu poduzeti kako bi ublažile udar na građane.
Ograničene marže, ali cijena na pumpama i dalje visoka
Vlada Federacije BiH produžila je ograničenje marži na naftne derivate, pri čemu je maksimalna veleprodajna marža 0,06 KM, a maloprodajna 0,25 KM po litru.
Federalno ministarstvo trgovine navodi da će nastaviti pratiti stanje na tržištu i poduzimati mjere u okviru zakonskih ovlaštenja s ciljem zaštite potrošača i očuvanja tržišne stabilnosti.
Međutim, za građane je krajnji rezultat jednostavan – cijena na točioniku je ono što plaćaju.
Bez obzira na to da li je dio rasta posljedica globalnog tržišta, poreza, troškova transporta ili drugih elemenata formiranja cijene, vozaču na benzinskoj pumpi ostaje račun koji mora platiti.
Predsjednik Udruženja potrošača „Futura“ Marin Bago ranije je upozorio da postoji prostor za reakciju države, uključujući promjene u oblasti akciza, te da bi trebalo pomoći kategorijama koje su posebno izložene rastu troškova, poput poljoprivrednika, penzionera i privrede.
Prijedlog plutajućih akciza
Jedan od prijedloga koji se posljednjih mjeseci ponovo pojavio jeste uvođenje takozvanih plutajućih akciza. Ideja je da se u periodima snažnog rasta cijena energenata akciza privremeno smanjuje, čime bi se ublažio udar na krajnju cijenu goriva, dok bi se u periodima stabilizacije tržišta vraćala na redovni nivo.
Takav model bi, prema zagovornicima ove ideje, omogućio državi da dio udara svjetskih cijena nafte amortizuje kroz poresku politiku.
Problem je, međutim, što građani trenutno već osjećaju posljedice rasta cijena. Zato se rasprava ne svodi samo na pitanje kolika je minimalna plata, nego i na pitanje koliko ta plata vrijedi kada se uračunaju svi troškovi života.
Veća plata ne znači automatski i veći standard
Povećanje najniže plate predstavlja jednu ekonomsku kategoriju, dok je realni životni standard mnogo širi pokazatelj.
Ako radnik dobije nekoliko desetina maraka veću platu, ali istovremeno plaća skuplje gorivo, hranu, usluge i druge proizvode, nominalni rast primanja ne mora značiti proporcionalno povećanje njegove kupovne moći.
Upravo tu nastaje prostor za ozbiljnu raspravu o ekonomskoj politici Vlade FBiH.
Nije sporno da je povećanje minimalne plate važno za radnike koji su ranije imali niža primanja. Ali jednako je važno pratiti šta se događa s troškovima života nakon tog povećanja.
Jer građanin ne plaća račune nominalnom platom na papiru, nego novcem koji mu ostane nakon što plati stanovanje, hranu, gorivo, režije, kredite i druge osnovne potrebe.
A kada jedan rezervoar dizela za samo nekoliko mjeseci poskupi oko 70 KM, postaje jasno zašto građani rast plate ne mogu posmatrati odvojeno od rasta cijena.
Na kraju, pitanje koje ostaje jeste jednostavno: ako vlast ističe rast minimalne plate kao dokaz poboljšanja standarda, može li istovremeno ponuditi dovoljno konkretne mjere da građanima zaštiti kupovnu moć od novih poskupljenja?
Jer povećanje plate može izgledati dobro u statistici, ali stvarna vrijednost tog povećanja najbolje se vidi tek kada građanin ode na benzinsku pumpu, u prodavnicu i plati mjesečne račune.
